Jelena Branković (Mara)

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije

Ne treba je miješati s njenom tetkom, Marom Branković, i majkom, Jelenom Paleolog-Branković.
Mara
Kraljica Bosne; Despotica Srbije
Supružnik Stjepan Tomašević
Dinastija Brankovići
Otac Lazar Branković
Majka Jelena Paleolog
Rođenje 1447
Smrt diskutabilno

Mara (Marija; 1447-?) je bila žena posljednjeg bosanskog kralja Stjepana Tomaševića i tako posljednja bosanska kraljica. Iako se njena svekrva, kraljica Katarina, često spominje kao posljednja bosanska kraljica, to je zapravo bila Mara. [1][2][3][4][5][6][7][8][9][10]

Sadržaj

[uredi] Porodica

Grb Brankovića

Posljednja bosanska kraljica je bila najstarija kćerka srpskog despota Lazara Brankovića, vladajućeg srpskog despota, i bizantijske princeze, Jelene Paleolog, kćerke brata pretposljednjeg bizantijskog cara Ivana VIII Paleologa. Rođena je oko 1447. godine [11] i krštena kao Jelena (neki izvori je nazivaju i Jelača [8]). Jelena nije imala braće, već dvije mlađe sestre, Jerinu i Milicu. Njen otac je u trenutku njenog rođenja imao dva starija brata, Grgura i Stefana, ali oba oslijepljena i tako uskraćena za vladavinu. [12] Ovakva situacija učinila je Jelenu poželjnom udavačom, budući da je njen muž mogao tražiti vlast nad Srbijom po njenom pravu.

Pitanje Jelenine udaje dobilo je na važnosti iznenadnom smrću Jeleninog oca 20. januara 1458. godine. [12] Skrbništvo nad Jelenom su od tada dijelili njena majka i proosmanlijski nastrojeni vojvoda Mihajlo Anđelović, brat velikog vezira Mahmud-paše Anđelovića. Nakon pobjede antiosmanlijske i prougarske frakcije u proljeće 1458. godine, Osmanlije su započele osvajanje Srbije. Jelena je postala marioneta antiosmanslijske frakcije, a njen brak je mogao spasiti ili uništiti državu. [13]

[uredi] Brak

Nedugo nakon smrti despota Lazara počeli su pregovori o udaji Jelene kojoj je u miraz bila ostavljena cijela država. [2] Za budućeg despota Srbije izabran je Stjepan Tomašević, najstariji sin i prijestolonasljednik bosanskog kralja Stjepana Tomaša. Pošto je bosanski kralj bio vazal ugarskog kralja, tada Matije Korvina, njegov pristanak je bio neophodan kako bi se sklopio brak. Matija Korvin je dao svoj pristanak 1458. godine, te su započeli pregovori između Tomaševićevog oca, Stjepana Tomaša, i Jelenine majke, despotice Jelene. [2][8][1]

[uredi] Srpska despotica

Dana 1. aprila 1459. godine [1] sklopljen je brak između dvanaestogodišnje Jelene i Stjepana Tomaševića. Odmah po vjenčanju, Stjepan Tomašević je preuzeo vlast nad Srbijom i okončao jednogodišnji interregnum koji je vladao od smrti Jeleninog oca 1458. godine.

Međutim, vladavina Stjepana Tomaševića u Srbiji je bila kratkoga vijeka. Kako Stjepan Tomašević nije primio pomoć ni od ugarskog kralja ni od svog oca, pad Srbije je bio neminovan. U junu 1459. godine osmanski sultan Mehmed II osvojio je Srbiju, te su Tomašević i Jelena bili prisiljeni skloniti se na dvor njegovog oca u Bosni. Srpska despotovina je konačno pala 20. juna 1459. godine. Jelena je iz Smedereva u Bosnu ponijela i moći svetog Luke, koje je pohranila u Jajcu. [14]

[uredi] Bosanska kraljica

Grb Kotromanića

Dana 10. jula 1461. godine umro je Jelenin svekar, te je njen muž postao kralj Bosne, a ona bosanska kraljica, smjenjujući na tome mjestu maćehu svoga muža, Katarinu Kosaču. Jelenin muž je postao štićenik pape Pija II i još više produbio vezu između bosanskog prijestolja i Vatikana, što je započeo njegov otac. Papa mu je poslao krunu kojom ga je njegov delegat u novembru 1461. godine okrunio za bosanskog kralja, čime je Tomašević postao jedini bosanski kralj okrunjen u rimokatoličkoj ceremoniji. U duhu muževih nastojanja da se približi Vatikanu, kraljica Jelena se 7. novembra ili nešto kasnije odrekla imena koje joj je dato krštenjem u Pravoslavnoj crkvi i uzela ime Djevice Marije. [15][16] Od tada pa nadalje, izvori je nazivaju kraljicom Marom.

Kralj i kraljica su živjeli u kraljevskom gradu Bobovcu sve do 1463, kada su ga osvojile Osmanlije. Marin muž se tada sklonio u Jajce, a zatim u Ključ. Po osmanskom osvajanju Bosne, 5. juna 1463. godine, Marijin muž je pogubljen - Marija je ostala udovica sa šesnaest godina. Bosansko kraljevstvo je time srušeno, a teritorija Bosne i Hercegovine postala je dio Osmanlijskog Carstva. Kraljica Mara je moći svetog Luke ponijela sa sobom u egzil, da bi na kraju, vjerovatno prodajom, završile u rukama Mlečana.

[uredi] Djeca

Prema zapisima biskupa Angela Massarellija, kraljica Mara je sa Stjepanom Tomaševićem imala djece. Međutim, Massarellijevi zapisi ne navode njihova imena, niti ikakve biografske podatke. [17]

[uredi] Teorije o kasnijem životu

Različiti izvori različito opisuju Marin život nakon pada Bosne. Dok je njena svekrva, kraljica Katarina, pobjegla u kršćanski Rim, svi izvori potvrđuju da je Mara ostala u Osmanskom Carstvu, koje je uključivalo i njene domovine.

[uredi] Život kod tetki u Osmanskom Carstvu?

Franz Babinger, Hickman, i Manheim tvrde da se kraljica Mara obratila za pomoć Dubrovačkoj Republici, skrasila u manastiru pored Splita nakon što joj je zahtjev odbijen, te de ja bila i na sultanovom dvoru, gdje je stekla nepopularnost spletkama protiv najbliže rodbine. [1] Isti tvrde da je Marija umrla 1474. godine na ostrvu Lefkadi. [1] Michael Angold piše kako je kraljica Mara nakon muževog pogubljenja nastavila živjeti u Osmanskom Carstvu sa svojim tetkama, sultanijom Marom i celjskom groficom Katarinom. Nakon smrti tetki, kraljica Mara je trebala naslijediti njihovu imovinu (budući da sultanija nije nikada imala djece, a celjska grofica je nadživjela svoje troje djece). Dio njihove imovine bio je obećan samostanima, a kako se nije znalo tačno koliko imovine je trebalo pripasti samostanima, kraljica Mara je na šerijatskom sudu tražila trideset hiljada zlatnika za koje je tvrdila da su u posjedu monaha, iako su trebali pripasti njoj nakon smrti grofice Katarine. Ispostavilo se da nije bila u mogućnosti dokazati svoje tvrdnje. [18][19]

[uredi] Život i smrt u Trakiji?

Zbornik za istoriju Bosne i Hercegovine također kaže da je kraljica Mara bezuspješno tužila monahe i tražila 30.000 zlatnika koje joj je navodno ostavila tetka Katarina, te da se kraljica Mara pred kraj života doselila kod svoga dajdže, Manojla Paleologa, blizu grada Çorlu (Trakija).[20] Zbornik za istoriju Bosne i Hercegovine također kaže da je kraljica Mara umrla u tom gradu nakon 1500. godine, kada je izvori opisuju kao zlu ženu, te da je sahranjena u lokalnoj crkvi zajedno sa svojim dajdžom. [20] Krunoslav Draganović piše da se kraljica Mara posljednji put spominje 24. januara 1495. godine, što znači da je umrla nakon pomenutog datuma. [21][22]

[uredi] Obala Jadrana?

Prema Fineu, kraljica Mara je preživjela bježeći na obalu Jadranskog mora.[23]

[uredi] Supruga paše?

Postoji teorija da se Mara pridružila haremu nekog turskog generala, o čemu govori Steve Runciman. [24] Njegovu teoriju podržava Donald MacGillivray Nicol, koji kaže da je kraljica Mara bila prisiljena postati supruga ili kurtizana osmanskog paše. [25]

[uredi] Preci

Kraljica Mara i kraljica Katarina bile su rodice u trećem koljenu, budući da su obje bile potomci srpskog despota Lazara Hrebljanovića. U prvih pet generacija predaka kraljice Mare spadaju tri bizantijska cara, dva sa majčine i jedan sa očeve strane porodice.

 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 16. Branko Mladenović
 
 
 
 
 
 
 
 8. Vuk Branković
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 4. Đurađ Branković
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 18. Lazar Hrebljanović
 
 
 
 
 
 
 
 9. Mara Hrebljanović
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 19. Milica Nemanjić
 
 
 
 
 
 
 
 2. Lazar Branković
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 20. Matej Kantakuzin (bizantijski car)
 
 
 
 
 
 
 
 10. Dimitrije I Kantakuzin
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 21. Irena Paleolog
 
 
 
 
 
 
 
 5. Irina Kantakuzin
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 11. Eufrosina Paleolog
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 1. Jelena Branković (Mara)
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 24. Ivan V Paleolog (bizantijski car)
 
 
 
 
 
 
 
 12. Manojlo II Paleolog (bizantijski car)
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 25. Jelena Kantakuzin
 
 
 
 
 
 
 
 6. Tomaš Paleolog
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 26. Konstantin Dragaš
 
 
 
 
 
 
 
 13. Jelena Dragaš
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 3. Jelena Paleolog
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 28. Andronico Asano Zaccaria
 
 
 
 
 
 
 
 14. Centurion II Akajski
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 7. Katarina Akajska
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 30. Leonard II Tocco
 
 
 
 
 
 
 
 15. Kreusa Tocco
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 

[uredi] Reference

  1. ↑ 1,0 1,1 1,2 1,3 1,4 Franz Babinger, William C. Hickman, Ralph Manheim, Mehmed the Conqueror and His Time, Princeton University Press, 1992.
  2. ↑ 2,0 2,1 2,2 Krunoslav Draganović, Poviest hrvatskih zemalja Bosne i Hercegovine, Hrvatsko kulturno društvo "Napredak", 1942.
  3. ↑ Đuro Tošić, Poslednja bosanska kraljica Mara (Jelena), Zbornik za istoriju Bosne i Hercegovine, Beograd, 2002.
  4. ↑ Vjekoslav Klaić i Trpimir Macan, Povijest Hrvata od najstarijih vremena do svršetka XIX stoljeća, Nakladni zavod MH, 1981.
  5. ↑ Sociétè belge d'Études byzantines, Byzantion: revue internationale des études byzantines, Fondation Byzantine, 1960.
  6. ↑ Karl Krumbacher, Byzantinische Zeitschrift, C. H. Beck'sche Verlagsbuchhandlung, 1952.
  7. ↑ Guillaume Capus, A travers la Bosnie et l'Herzegovine, Librairie Hachette, 1896.
  8. ↑ 8,0 8,1 8,2 Zemaljski muzej u Bosni i Hercegovini, Glasnik Zemaljskog muzeja u Bosni i Hercegovini, Zemaljska štamparija, 1912.
  9. ↑ Božidar Vidov, Herceg Stjepan Vukčić-Kosača i naziv Hercegovina: Stjepan II. Tomašević i Mara, posljednji hrvatski kralj i kraljica Druge narodne dinastije, s.n., 1980.
  10. ↑ Mak Dizdar, Stari bosanski tekstovi, Svjestlost, 1969.
  11. ↑ van de Pas, Leo; Genealogics
  12. ↑ 12,0 12,1 Nadežda D. Pavlović, Despot Đurađ Branković i njegovo doba, Minerva, 1973.
  13. ↑ Mark Pinson, Roy P. Mottahedeh; The Muslims of Bosnia-Herzegovina: their historic development from the Middle Ages to the dissolution of Yugoslavia; Harvard CMES, 1996.
  14. ↑ Ivan Lovrenović, Unutarnja zemlja: kratki pregled kulturne povijesti Bosne i Hercegovine, Durieux, 1998.
  15. ↑ Joseph Reese Strayer, Dictionary of the Middle Ages, Scribner, 1988.
  16. ↑ Vjekoslav Klaić, Poviest Bosne do propasti kraljevstva, Tiskom Dioničke tiskare, 1882.
  17. ↑ Angelo Massarelli, Dell'Imperadori Constantinopolitani
  18. ↑ Michael Angold, Eastern Christianity, 2006, strana 164.
  19. ↑ Asher Ovadiah, Universiṭat Tel-Aviv; Mediterranean cultural interaction; Ramot Publ. House, Tel Aviv University, 2000; 250. strana.
  20. ↑ 20,0 20,1 Milorad Ekmečić, Srpska akademija nauka i umetnosti. Odbor za istoriju Bosne i Hercegovine; Zbornik za istoriju Bosne i Hercegovine, SANU, 2002, stranica 60.
  21. ↑ Krunoslav Draganović, Poviest hrvatskih zemalja Bosne i Hercegovine, 1942.
  22. ↑ Kr. hrvatsko-slavonsko-dalmatinski zemaljski arkiv, Vjesnik Kr. hrvatsko-slavonsko-dalmatinskoga zemaljskoga arkiva, Tisak kralj. zemaljske tiskare, 1918.
  23. ↑ J.V.A Fine, The Late Medieval Balkans, A Critical Survey from the Late Twelfth Century to the Ottoman Conquest, 1994.
  24. ↑ Steven Runciman, The Fall of Constantinople 1453, 1965.
  25. ↑ Donald MacGillivray Nicol, The Byzantine Family of Kantakouzenos (Cantacuzenus) Ca. 1100-1460: A Genealogical and Prosopographical Study, Dumbarton Oaks Center for Byzantine Studies, 1968.

[uredi] Literatura

  • Ponašanje bosanske kraljice Mare (Jelene) u izbjeglištvu, Đuro Tošić

[uredi] Također pogledajte

[uredi] Vanjski linkovi


Prethodnik: Kraljica Bosne
10. juli 1461 - 5. juni 1463
 Nasljednik:
Katarina Kosača Pad kraljevstva
Prethodnik: Despotica Srbije
1. april 1459 - 20. juni 1459
 Nasljednik:
Jelena Paleolog Pad despotovine
p • r • u
Kotromanići
Banovi
(1254–1377)
Banice
Kraljevi
(1377–1463)
Kraljice
Ostali značajni
Kotromanići
Preuzeto sa: "http://www.blog.zedtrabat.info//w/bs/Jelena_Brankovi%C4%87_(Mara)"
Lični alati
Navigacija
interakcija
Alati
Drugi jezici

901 projekt domu muzykunia na f muzykunia na w Czarna Róża Hotel Rome